BRRLN Corner

Povjerenje javnosti u pravosuđe

Posted on 12.03.2019 16:21:00

Povjerenje javnosti u pravosuđe spada među osnovne komponente države koja se zasniva na vladavini prava (predmet  Paduraru protiv Rumunije broj 63252/00, stav 98, ECHR 2005-XII i presuda Vinčić i drugi protiv Srbije broj 44698/06 i drugi, stav 56. od 1. decembra 2009. godine). Načelo pravne sigurnosti, kao jedan od temelja za vladavinu prava, između ostalog jamči dosljednost prilikom odlučivanja o zahtjevima stranaka u postupku i na taj način doprinosi povjerenju javnosti u pravosuđe. Međutim, kada zanemarimo teoretski dio načela pravne sigurnosti te decidno razrađene sisteme zaštite i jačanja povjerenja javnosti u pravosuđe, postavlja se pitanje koliko je teorija zaista i primjenjena u praksi i koliko su pravosudne institucije odgovorne za (ne)povjerenje javnosti u pravosuđe?

 

Možemo odmah, bez nepotrebnog okolišanja, konstatovati da bosanskohercegovačka javnost nema povjerenje u naše pravosuđe. To je činjenica, to je posljedica (različitih uzroka), to je stanje i percepija. Naravno, nepovjerenje javnosti nije jedino mjerilo koje bi vodilo zaključku da je pravosuđe nepouzdano a da je vladavina prava odsutna ali svakako jeste okolnost koju je potrebno sagledati u njenom stvarnom kontekstu jer nepovjerenje upućuje na nezadovoljstvo koje, nadalje, otkriva strah od pravne nesigurnosti u sistemu u kojem je upravo pravna sigurnost osnova društveno-ekonomskog poretka. Nezadovoljstvo se pokazuje kritikom koja je usmjerena na pravosuđe u cjelini, brzinu odnosno sporost u postupanju, način postupanja i transparentnost, izvršenje konačnih i obavezujućih odluka ali i (pre)često na spregu pravosuđa sa politikom.

 

Građani koji su, na bilo koji koji način, imali priliku da svjedoče radu pravosudnih institucija (u krivičnim, građanskim ili upravnim predmetima) posjeduju neposrednja saznanja na kojima temelje svoj stav o pravosuđu, pa tako mogu biti zadovoljni ili nezadovoljni zbog načina na koji je postupak sproveden, prekinut ili okončan, zbog dužine trajanja postupka ili, ipak, zbog odluke suda u konkretnom predmetu. Dakle, potrebno je imati u vidu da nepovjerenje u pravosuđe može biti proizvod objektivnih okolnosti i nedostataka, sa jedne strane ali, sa druge strane, i subjektivnim doživljajem određenog postupka ili odluke u kojem je prisutan lični interes. Dakle, ovo u slučaju kada je mišljenje o našem pravosuđu proizvod neposrednih saznanja. Međutim, mnogo veći je dio naše javnosti koji ovakva saznanja nema, nije bio u prilici da ih stekne, a ipak ima stav o pravosuđu (najčešće loš stav). Zbog čega? Zbog opšteprisutnog nepovjerenja u sve naše institucije i zbog informacija koje o ovom pitanju dobijaju posredno-putem medija i društvenih mreža. 

 

U cilju adekvatne analize predmetnog pitanja, potrebno je pomenuti nekoliko slučajeva koji su zainteresovali bosanskohercegovačku javnost do te mjere da su se građani u velikom broju okupljali na ulicama i na direktan način zahtijevali smjenu određenih osoba koje su nosioci pravosudnih funkcija. U slučaju „Dženan Memić“, javnost je bila uznemirena zbog saznanja da je istraga pogrešno usmjerena te da okolnosti pod kojima je mladić zadobio povrede opasne po život, od kojih je sedmicu dana kasnije preminuo, nisu utvrđene. Jedna od specifičnosti ovog slučaja je da su tužilaštvo i porodica oštećenog bili na suprotnim stranama. Javnost krivi i istovremeno osuđuje pravosudne institucije da su napravile niz propusta u ovom predmetu. Dalje, u slučaju „Sanjin Sefić“, mladića koji je uzrokovao saobraćajnu nezgodu u kojoj su život izgubile dvije mlade djevojke, a potom pobjegao sa mjesta nezgode, javnost je negodovala jer je postupak dugo trajao. Jedan od medijskih naslova vezanih za taj slučaj glasio je: „Slučaj Sanjin Sefić ili Kako od čistog predmeta napraviti pravosudni cirkus?“. Poseban slučaj, koji je također izazvao veliko interesovanje javnosti je slučaj „David Dragičević“. Davidov otac, Davor Dragičević, svakodnevno predvodi proteste na banjalučkom Trgu Krajine. Ovaj slučaj je kulminirao hapšenjem Davidovih roditelja što je javnost oštro osudila ne upuštajući se u razloge takvog hapšenja a protesti su nastavljeni.  

 

Nesporno je da su mediji i društvene mreže u ovim slučajevima odigrali ključnu ulogu kada je u pitanju definisanje stava javnosti u odnosu na pravosudne institucije. Imajući u vidu sve navedeno skupa sa činjenicom da predstavnici pravosuđa ne pronalaze način da u okviru raspoloživog medijskog prostora obrazlože određena pitanja i postupke, opravdano je očekivati da građani posumnjaju u to da se zakoni u Bosni i Hercegovini dosljedno primjenjuju. Slika koja se putem medija i društvenih mreža prezentuje javnosti, vrlo često u obliku već formiranog mišljenja u odnosu na određene događaje ili sistem u cjelini, u značajnoj mjeri doprinosi ubjeđenju građana da je pravna nesigurnost sveprisutna što za posljedicu ima degradiranje povjerenja u pravosuđe na svim nivoima.   

 

Pored primjedbi koje se odnose na kvalitet pravosuđa i način rada, građani najčešće negoduju zbog dužine trajanja postupaka. Ove primjedbe nisu bez osnova jer postupci vrlo često jako dugo traju a razlozi su također različiti (ograničenost kapaciteta, procesne smetnje, neažurnost i sl.). Međutim, bez obzira na razloge, činjenica je da se radi o povredi jednog od osnovnih prava-prava na suđenje u razumnom roku kao jedne od komponenti prava na pravično suđenje. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u prethodnom periodu donio veliki broj odluka kojima utvrđuje postojanje povrede ovog prava na koji način je potvrđeno da sudovi nižih instanci postupke ne provode u razumnim rokovima i ovo je također jedan od razloga zbog kojeg javnost gubi povjerenje u pravosuđe.

 

Vladavina prava, kao što je to već navedeno, je jedan od osnovnih temelja modernog društva a ona se, između ostalog, mjeri i povjerenjem građana u provođenje pravde. Dakle, državne instucije, prevashodno pravosudne, svakako imaju obavezu da sistem koji je izgrađen na ovom temelju građanima učine prepoznatljivim, neupitnim, neovisnim i pristupačnim. Pozitivnim djelovanjem u pravcu jačanja povjerenja javnosti u pravosuđe, kontinuirano i bez iznimki, postoje izgledi da se učini pomak u reformi stava javnosti u odnosu na pravosuđe. Dosljednom primjenom svih principa na kojima se zasniva pravosudni sistem, pravosudne institucije može postepeno otkloniti one uzroke na koje ima uticaja i koji u aktuelnoj konstelaciji prilika možda i opravdano imaju za posljedicu nepovjerenje. U tom slučaju, postoji opravdano očekivanje da se nezadovoljstvo građana ograniči na razinu subjektivne ocjene i pojedinačnog nezadovoljstva zbog ishoda postupka, a što se ne mora nužno staviti na teret pravosuđu obzirom da je u svakom postupku, uglavnom, jedna strana uvijek nezadovoljna.

 

 

Advokat Hodžić I. Edin


Share this post


Posting is allowed only to logged in members. Please register for free, and log in